Engleski park je vrlo specifičan, pažljivo održavani krajolik raja. Rajska je također i jasna granica koja ga obično uvjetuje. Ona ne mora nužno poprimiti oblik moćnoga obrambenog zida kojeg čuvaju kerubini s gorućim mačevima kao u Bibliji; obično su dovoljne ograda od lijevanog željeza i brave na vratima. Oni su karakteristični ne samo za privatne vrtove, nego i za javne parkove s ​pažljivo određenim i kontroliranim vremenom tijekom kojega su otvoreni. Kao da je strogo definiranje granica i vremenska kontrola tih ključnih javnih institucija također i preduvjet za njima slobodan pristup i njihovu dostupnost svima. Možda su zato u posljednjih tristo godina engleski parkovi postali vitalni prostori arhitektonskih eksperimenata i bizarnih ekscentričnosti, razigranih istraživanja i slikovitih instalacija. No, prošla strast za lažnim ruševinama, fantastičnim folies i neobičnim paviljonima bukoličkog engleskog sela može se shvatiti samo zajedno sa svojom antitezom s druge strane ograde parka: s kilometrima dugim redovima monotonih kuća u nizu i nepreglednim industrijskim krajolicima Manchestera i Liverpoola. Izgradnja rajskoga Jeruzalema romantičnog pjesnika Williama Blakea, opsesija moralističkih arhitekata 19. stoljeća, stoga nužno nadopunjuje nasilne procese mehanizacije i industrijalizacije, ali im se i suprotstavlja. Zelena i ugodna zemlja Engleske Blakeov je odgovor na tamne sotonske mlinove. Čini se da je motiv utopije na drugoj strani zida u današnjem relativističkom, postindustrijskom i navodno postideološkom društvu odavno preživljen, no u urbanoj gužvi Londona i dalje uspijeva.

Utopijanizam također mora biti prevladavajući razlog za godišnji projekt paviljona Serpentine, prikladno postavljen u Hyde Parku iz doba prosvjetiteljstva i unutar njega na ograđenom travnjaku Galerije Serpentine. Englezi u svojim parkovima više ne grade umjetne ruševine i paladijanske hramove, ali ni nove vrste paviljona nisu ništa manje egzotične. Kriterij rajske arhitekture je njezin kontrast svakodnevnom, što je dokazano uvjetom za svakog autora paviljona Serpentine: svjetski poznati arhitekt ili dizajner koji nikada prije nije realizirao zgradu u Engleskoj. Paviljon Serpentine je stoga svake godine također i vrlo poseban debi. Popis prethodnih autora može se čitati kao tko je tko na međunarodnoj arhitektonskoj sceni. Zaha Hadid, Oscar Niemayer, Rem Koolhaas, Peter Zumthor, Alvar Siza, Jean Nouvel i mnogi drugi prethodili su ovogodišnjem autoru i prvom afričkom sudioniku, arhitektu s uredom u Berlinu, Diébédu Francisu Kéréu.

Činjenica da je Kéré rođen u Burkini Faso u tradicionalnoj zajednici i da je bio prvi član svojega sela koji je stekao formalno obrazovanje ima u životopisu paviljona Serpentine veći značaj od pukoga statističkog podatka. To je implicitan, ali ključni naglasak, usporedan s porastom interesa za lokalne i održive arhitektonske prakse koje su postale snažan kontrast globalnim tvrtkama starhitekata, čiji se dugo očekivani kraj nazire nakon prošlogodišnjeg Venecijanskog bijenala Čileanca Alejandra Aravene i ovogodišnje Pritzkerove nagrade koja je dodijeljena katalonskom studiju RCR Arquitectos.. Međutim, entuzijazam za lokalno i autentično valja pažljivo razmotriti: te riječi prečesto skrivaju ostatke starog duha orijentalizma, pomiješanog s nikad razjašnjenim kolonijalnim kompleksima i pokroviteljskim prosvjetiteljstvom. To nigdje nije očitije nego u post-brexitskoj Britaniji gdje društvo krivuda između izolacionizma, želje za povratkom nekadašnju kolonijalnu slavu i multikulturalnog kozmopolitizma. Znači li to da je Velika Britanija odlučna ponovno izgraditi svoj vlastiti Jeruzalem, pažljivo ograđen od ostatka svijeta?

Kéré se eksplicitno ne bavi mnogim dilemama društva unutar kojega je projektirao i izgradio svoj paviljon. Njegov se pristup svjesno temelji na vlastitim mladenačkim reminiscencijama više ili manje izolirane afričke seoske zajednice koju je doživio kao sin seoskog starješine – tu društvenu perspektivu vrijedi imati na umu. Čelični okvir elegantne konzole, oslonjen u središtu konstrukcije, uzdiže se prema nebu. Krov nalik na eliptičnu opnu raste uvis iz te jedinstvene baze kao stablo u Kéréovom rodnom selu pod kojim se zajednica svake večeri okupljala. Elegancija detalja gotovo filigranskog čeličnog okvira pragmatično je podređena ukupnom učinku krova koji lebdi nad glavama posjetitelja, štiteći ih od sunca i kiše engleskoga ljeta. Ali u njezinom konstrukcijskom i prostornom središtu prostrana je površina istovremeno ogoljena i skrivena: okulus debla otvara naša čula prema nebu, kapima kiše i sunčevim zrakama. To nije tek malo osjetilno kazalište: okulus također funkcionira i kao kolektor za vodu. Voda kao sve dragocjeniji element se zatim koristi za navodnjavanje parka oko paviljona. Pod zaštitnim krovom su tako stvoreni osnovni uvjeti života, a zatim je dodana granica, osnovni uvjet slobode. Četiri plava zida slobodno krivudaju ispod ruba krova, stvarajući uravnotežen spoj prepreke i transparentnosti. Arhitekt je rekao da je izabrao indigo plavu boju jer u njegovom selu plavo označava svečanu prigodu – stoga je bila prikladna da ukrasi njegovo prvo londonsko ostvarenje.

Postoji nešto svečano ne samo u posjetiteljima ove privremene konstrukcije nego i u samome paviljonu: kao da bi se s posebnom pažnjom i poštovanjem jedni drugima klanjali. Uspjeh perforiranih zidova građenih od modularnih drvenih blokova vidljiv je u središnjem prostoru okupljanja koji je istovremeno zaštićen od okolice i velikodušno otvoren pogledu. Procjepe drvenih blokova, kao i prostor između krivulja zidova i krova, penetriraju okolno zelenilo i lagani vjetar, plavetnilo neba i pogled promatrača u prolazu. Zakoračivanje preko praga pažljivo ocrtanog i ograđenog vrta Serpentine nalik je maloj svečanosti.

Paviljon je uvijek bio primamljiva tipologija za iskušavanje novih spojeva između arhitekture i društva – najprikladniji arhitektonski laboratorij. Kéréova prozračna konstrukcija u Hyde Parku iznenađujuće je svježa i u svojoj šarolikosti čak i odvažna, unatoč nekim njezinim folklornijim nijansama. No, to se može smatrati i smislenom društvenom alegorijom. Ne nužno na način netaknute afričke zajednice nasuprot otuđenoj metropoli. Svaki paviljon je jedinstveni pretendent za ulogu prakolibe, nultu razinu arhitektonske utopije. Koncept društva je, međutim, upravo u danima otvorenja paviljona u Londonu bio stavljen pred možda najveće iskušenje dosad. Jedva dva kilometra od arhitektonske utopije u Hyde Parku stajali su pougljenjeni ostaci spaljenog nebodera Grenfell. Vatra općinske stambene zgrade, nedavnom loše izvedenom obnovom pretvorena u katastrofalnu baklju, uzela je najmanje osamdeset života, kao i posljednje iluzije poslijeratne socijalne države. Ovaj tamni sotonski mlin doista je pandan Kéréovom Jeruzalemu – nemoguće je razmišljati o jednome bez drugoga. To su dvije komplementarne suprotnosti. Stoga je prikladno da središnje deblo paviljona Serpentine ostane prazno: usred mirnog i utopijskog prostora zajednice, ono poziva na razmišljanje o budućoj društvenoj ulozi arhitekture. To je zadatak koji nadilazi egzotične, autentične i druge odveć idilične koncepte. On zahtijeva preispitivanje mogućnosti da iskustvo zajednice postoji svakodnevno, a ne samo u svečanim prilikama.

Cijeli članak pročitajte ovdje.